• 99 Nights in the Forest

  Kako sam ispratio godinu na točno mjesto

  Posted by christoph on June 14, 2026 at 8:09 pm

  Priznajem, nisam tip koji slavi Novu godinu. Šampanjac, vatromet, ljubljenje s nepoznatima – nije to za mene. Zadnje tri godine sam 31. prosinca proveo na kauču, ispred televizije, s čipsom i osjećajem da opet nešto propuštam. Ali ove godine sam rekao – dosta. Neću sjediti kući. Neću čekati da me netko pozove. Otići ću negdje. Sam.

  I jesam. Oko deset navečer sjeo sam u auto i odvezao se do birtije na kraju grada. Ona stara, s drvenim stolovima i stolom za pikado. Nije bilo puno ljudi. Nekolicina parova, par staraca za šankom, konobar koji mi je poznat iz srednje. Sjeo sam za stol u kutu, naručio pivo i samo gledao. Ljudi se smiju, grle, nabrajaju što im je dobro bilo ove godine. Meni je bilo – prosječno. Ništa loše, ništa spektakularno. Radim u skladištu, samac, najveći događaj godine mi je bio što sam kupio novi televizor.

  Oko jedanaest, kad je već nedostajalo petnaest minuta do ponoći, izvadio sam mobitel. Ne zato što sam htio nešto poslati – nemam kome. Nego iz dosade. I slučajno sam otvorio stranicu koju sam bio spremio u bookmark prije mjesec dana. Netko s posla mi je rekao da tamo znaju biti dobri bonusi. Nisam ozbiljno shvatio. Ali te noći, s pivom i pol praznom birtijom – kliknuo sam.

  Odmah na vrhu pisalo je nešto poznato. Već sam jednom bio prijavljen, ali sam zaboravio. Upisao sam mail i lozinku koju koristim zadnjih deset godina. Vavada online casino prijava – prošlo je bez problema. Unutra sam za manje od minute.

  Stavio sam 200 kuna. To mi je bilo kao da platim večeru koju ionako neću pamtiti.

  Krenuo sam vrtjeti jednu mirnu igru. Zove se nešto na slovo S. Nema puno svjetla, nema glasne muzike. Simboli su zvijezde i mjeseci. Opušteno, čak i dosadno. Gubio sam polako. Pedeset kuna, pa još trideset, pa opet dvadeset. Već sam bio na stotinjak kuna kad sam čuo konobara kako viče – “Još pet minuta!”

  Ponosno sam podigao pogled. Ljudi su se već pripremali, uzimali čaše, postavljali mobitele za snimanje. A ja sam sjedio u kutu i vrtio slot. Osjećao sam se kao potpuni antitalent za proslave. Ali nisam stao.

  I onda – dvije minute do ponoći – ekran je počeo svijetliti. Zvijezde su se slagale u niz. Zvuk je bio onaj tihi, kao kad padne veći dobitak. Prvo sam osvojio 300 kuna. Vratio sam ulog i još malo. Onda 600. Srce mi je počelo ubrzano kucati. Ljudi oko mene broje: “Deset, devet, osam…” A ja gledam u ekran, ne vjerujem.

  Sedam, šest, pet – drugi dio bonusa se aktivira. Osvojio sam još 800 kuna. Ukupno 1.400. Četiri, tri, dva – i onda je pukao mali jackpot. Točno u sekundi kad su svi završili brojanje i počeli se grliti, na mom ekranu je pisalo 2.800 kuna. Dvije tisuće osam stotina.

  Sreća? Slučajnost? Ne znam. Ali sjedio sam u kutu, držeći mobitel u rukama, dok su svi oko mene pjevali “A sad adio”. Nisam se pomaknuo. Nisam podigao čašu. Samo sam zurio u taj broj.

  Prvo što sam napravio bilo je – povukao sam sve. Nisam htjedoh riskirati ni sekundu. Kliknuo sam isplatu i ugasio mobitel. Stavio ga u džep. Tek tada sam podigao pogled. Konobar mi je donio novu rundu, rekao: “Sretna ti nova, stari.” Nisam mu ništa rekao. Samo sam se nasmiješio.

  Kad sam došao kući oko jedan, provjerio sam račun. Novac je bio tamo. 2.800 kuna. Nisam spavao do jutra. Ležao sam i razmišljao – što ću s tim? Nije ogromna svota, ali nije ni mala.

  Sljedeća dva dana nisam ništa dirao. Trećeg siječnja sjeo sam i napravio popis. Mama treba nove naočale. Bratu sam obećao da ću mu pomoći s registracijom auta. I sebi – jedna stvar koju sam oduvijek htio. Na kraju je ispalo ovako: mami naočale 800 kuna, bratu 900 kuna za registraciju, a meni – 1.100 kuna otišlo je na staru gitaru koju sam vidio u oglasniku. Treća sam godina gledao tu gitaru. I napokon sam je kupio.

  Kad sam mami donio naočale, nije znala što da kaže. Gledala je u mene onako, kao da sam joj donio nešto ukradeno. “Sine, odakle ti ovo?” Rekao sam – “Dobitak, mama. Sretna nova godina.” Nije vjerovala. Ali nosi ih svaki dan.

  Brat je ćutao tri minute kad sam mu prebacio pare. Onda je rekao samo: “Vraćam ti na ljeto.” Rekao sam – “Ne treba.” I mislio sam to ozbiljno.

  A gitara? Visi u dnevnom boravku. Ne znam svirati. Ali učim. Polako, iz dana u dan. Uzimam je u ruke navečer, prstima tipkam po žicama, i sjetim se one noći u birtiji. Sjetim se kako su svi brojali do nule dok sam ja gledao u ekran. Vavada online casino prijava – tako je počelo. Jedan klik. Jedna odluka. I sve se promijenilo.

  Ljudi me pitaju – bi li opet igrao? Igram. Ponekad. Stavim 50 kuna, vrtim tu istu igru sa zvijezdama, izgubim ili dobijem – nije važno. Važno je da više ne sjedim na kauču sam. Da imam gitaru. Da mi mama vidi. Da brat zna da može računati na mene.

  Nije novac ono što je vrijedno. Vrijedno je ono što novac omogući. A meni je omogućio da osjetim – nisam samo čovjek koji prolazi kroz život. Ja sam netko tko zna uhvatiti trenutak.

  Sretna nova godina? Bila je. I još uvijek je.

  christoph replied 1 month ago 1 Member · 0 Replies
• 0 Replies

Log In to Reply